Bez jela razina glukoze u plazmi ≥ 126 mg/dL (≥ 7,0 mmol/L). Slučajni stupanj glukoze ≥ 200 mg/dL (≥ 11,1 mmol/L). Glikozilirani hemoglobin (HbA1c) ≥ 6,5% (≥ 48 mmol/mol). U nekim slučajevima probir zubne tolerancije glukoze. (Za preporuke o dijagnozi također pogledajte standarde zdravstvene skrbi Američkog udruženja za dijabetičare iz 2022. U dijabetičkim problemima za mlade i tinejdžere, kao i smjernice Međunarodne kulture za pedijatrijske i tinejdžerske dijabetičke probleme (diabetes) iz 2018. za dijabetes kod mladih i tinejdžera.
Medicinska dijagnostika dijabetičkih problema kod djece.
Dijagnoza dijabetičkih problema i predijabetesa nalikuje onoj kod odraslih, općenito korištenjem stupnjeva glukoze u plazmi natašte ili nasumičnih stupnjeva i/ili HbA1c stupnjeva, a također ovisi o postojanju ili odsutnosti simptoma (vidi Tablicu: Dijagnostički standard za dijabetes melitus i također Smjernice za oštećenu glukozu) .
Dijabetes se može dijagnosticirati uz prisutnost klasičnih znakova i simptoma dijabetesa i mjerenja glukoze u krvi. Dimenzije su arbitrarna glukoza u plazmi ≥ 200 mg/dL (≥ 11,1 mmol/L) ili glukoza u plazmi natašte ≥ 126 mg/dL (≥ 7,0 mmol/L); nejedenje je specificirano kao nepotrošenje kalorija tijekom 8 sati.
Dentalni test tolerancije na šećer nije potreban i ne bi se trebao raditi ako se dijabetes melitus može dijagnosticirati drugim kriterijima. Kada je potrebno, test je potrebno provesti koristeći 1,75 g/kg (optimalno 75 g) glukoze rastopljene u vodi. Test bi mogao biti koristan kod djece bez znakova i simptoma ili s umjerenim ili atipičnim simptomima, a također bi mogao biti od pomoći u pretpostavljenim slučajevima tipa 2 ili monogenog dijabetes melitusa.
Kriterij HbA1c obično je bolji za dijagnosticiranje dijabetičkih problema tipa 2, a hiperglikemiju je potrebno potvrditi.
Iako se HbA1c probirni pregled općenito koristi za medicinsku dijagnozu dijabetes melitusa tipa 2 kod djece, ishode pregleda treba koristiti s oprezom. Podaci koji promiču HbA1c kao test probira potječu od odraslih, a također su brojne studije dovele u pitanje njegovu vjerodostojnost zbog njegove loše osjetljivosti za određivanje djece s disglikemijom (predijabetes ili dijabetes melitus). U djece s hemoglobinopatijama (npr. stanje srpastih stanica) treba uzeti u obzir različite dimenzije (npr. fruktozamin).
Inicijalni pregled i probir.
Za osobe za koje se pretpostavlja da imaju dijabetičke probleme, ali ne izgledaju bolesno, prvi probir trebao bi se sastojati od osnovne metaboličke analize, koja se sastoji od elektrolita i glukoze, kao i analize urina. Za klijente koji nisu dobro, testiranje se dodatno sastoji od plinske analize venske ili arterijske krvi, jetrenih testova i stupnjeva kalcija, magnezija, fosfora i hematokrita.
Medicinska dijagnoza tipa dijabetes melitusa. Dodatni pregledi trebaju biti učinjeni kako bi se potvrdila vrsta dijabetičkih problema, uključujući.
C-peptid kao i razine inzulina (koji se inače još liječi inzulinom). Razine HbA1c (ako trenutno nije učinjeno). Ispitivanja autoantitijela u odnosu na zdrave proteine stanica otoka gušterače. Autoantitijela uključuju dekarboksilazu glutaminske kiseline, inzulin, zdravi protein povezan s inzulinomom, kao i nosač cinka ZnT8.
Više od 90% klijenata sa svježe otkrivenim problemima s dijabetesom tipa 1 ima ≥ 1 od ovih autoantitijela, dok nedostatak antitijela visoko preporučuje probleme s dijabetesom tipa 2. Unatoč tome, oko 10 do 20% djece s fenotipom dijabetesa tipa 2 ima autoantitijela i reklasificirana su kao problemi s dijabetesom tipa 1, zbog činjenice da će takva djeca najvjerojatnije zahtijevati liječenje inzulinom, kao i ići na veće opasnost od stvaranja raznih drugih autoimunih poremećaja.
Monogenski dijabetes vrlo je važno identificirati jer se liječenje razlikuje od dijabetesa melitusa tipa 1 i tipa 2. Medicinsku dijagnozu treba uzeti u obzir kod djece s izraženom obiteljskom poviješću dijabetičkih problema, ali koja nemaju redovite karakteristike dijabetes melitusa tipa 2; to jest, imaju samo lagani glad (100 do 150 mg/dL [5,55 do 8,32 mmol/L] ili postprandijalnu hiperglikemiju, mladi su i nemaju prekomjernu težinu te nemaju autoantitijela ili znakove inzulinske rezistencije (npr. Acanthosis nigricans) Genetsko testiranje je lako dostupno za provjeru monogenog dijabetes melitusa. Ovo testiranje je vrlo važno zbog činjenice da neke vrste monogenih dijabetičkih problema mogu napredovati s godinama.
Ispitivanje problema i raznih drugih stanja.
Pacijenti sa šećernom bolešću tipa 1 moraju se procijeniti na razne druge autoimune probleme mjerenjem antitijela na želučanu bolest i također hormonskog sredstva za stimulaciju štitnjače, tiroksina, kao i antitijela štitnjače. Nakon toga treba svake 1 do 2 godine obavljati preglede radi utvrđivanja stanja štitnjače i želuca.
Razni drugi autoimuni poremećaji, kao što je glavni nedostatak nadbubrežne žlijezde (Addisonova bolest), reumatološka stanja (npr. reumatoidni artritis, sistemski lupus erythematosus, psorijaza), druga trovanja hranom (npr. upalno stanje probavnog trakta, autoimuni hepatitis) i kožne bolesti (npr. vitiligo), mogu se dodatno dogoditi kod djece s dijabetes melitusom tipa 1, ali ne zahtijevaju rutinsko testiranje.
Bolesnicima sa šećernom bolešću tipa 2 potrebno je napraviti jetrene testove, lipidni profil ne jesti, kao i omjer mikroalbumina: kreatinina u mokraći u vrijeme postavljanja dijagnoze zbog činjenice da takva djeca (za razliku od one sa šećernom bolešću tipa 1, kod koje se stvaraju problemi tijekom nekoliko godina) često imaju popratne bolesti, kao što su masna jetra, hiperlipidemija, a također i hipertenzija, pri medicinskoj dijagnozi. Djeca s profesionalnim pretragama za sugestivne probleme moraju biti dodatno ispitana:.
Pretilost: Test na nealkoholni steatohepatitis. Dnevna somnolencija ili hrkanje: Test na opstruktivnu apneju u mirovanju. Hirzutizam, akne ili menstrualne abnormalnosti: Test na sindrom policističnih jajnika.