tema: Kako pomoci?

[Luka]

Kako pomoci dijabeticaru koji se svjesno prejeda iz dana u dan i ugrozava u sve vecoj mjeri?


Razgovorom, zvanjem lijecnika, zvanjem roditelja?


Problem je djelomicno vezan uz poimanje hrane kao sredstva nad kojim se nema kontrole. Covjek mora jesti, ali kad pocne, ne zaustavlja se do te faze dok mu ne bude lose. Citao sam (opcenito) da je veliki dio takvih problema mentalne naravi. Medjutim, kad se radi o dijabeticaru, ne moram govoriti da je alarm visestruko upaljen.

[Vedran]

OK, čovjek je gladan...
Da li ga se može preobratiti na "kvalitetno" prejedanje?

Ako se npr. uzme brokula, pa se lagano skuha i kapne maslinovog ulja i malo doda češnjaka... nek se toga prejede.
Pored toga krastavac salatar, paradajz ili paprika...

Kad se meni baš jede, ono, količinski puuuno to riješim salatom.
Svježe zelje na salatu i udri. Tome je uvijek sezona.

Ako se radi o nečem kuhanom što se jede žlicom - kelj varivo bez zaprške ili bilo koji povrtni ćušpajz rješavaju stvar bez greške. A šećer poslije takvog obroka u idealnim granicama.

U trenucima kad je nužno meso: riba na gradele.
Nemam gradele u stanu, ali električni roštilj ih dobro glumi.

Znam da ovo neće rješiti osnovni problem - prejedanje, ali će definitivno najmanje štetiti.

[Eva]

Kako pomoci dijabeticaru koji se svjesno prejeda iz dana u dan i ugrozava u sve vecoj mjeri?

Pretpostavljam da se radi o odrasloj, punoljetnoj osobi pa zvanje roditelja i neće biti od prevelike pomoći.
Zvanje liječnika također nema smisla niti to zakonski možeš (osoba nije u smrtnoj opasnosti, nije suicidalna, nije opasna za okolinu) - bilo bi to kontraproduktivno.
Dok ta osoba sama sebi ne prizna da ima problem, teško da će se išta promijeniti.
Ono što ti možeš napraviti je pokušati razgovarati s njim/njom i ukazati na problem. Ne znam koliko ćeš postići, ali možeš pokušati. Naravno, razgovor mora biti lišen osuđivanja, podcjenjivanja, pametovanja.
Ne znam u kakvom ste odnosu, ali ako ste bliski, reci da si zabrinut i da misliš da bi trebao/la prilagoditi prehranu svom dijabetesu, ponudi svoju pomoć i svoje znanje o dijabetesu, jednostavno probajte razgovarati za prvu ruku.
Neke osobe bježe od suočavanja s problemom i guraju glavu u pijesak pa dok ide - ide. Možda mu/joj treba netko tko će ga/ju malo prodrmati iz tog stanja.
Ovako mi je teško donositi zaključke, ne znam ništa o toj osobi, ali svakako pokušaj, možeš samo dobiti.
Naravno, dobar dijabetolog i psiholog bi bili najbolji za početak, ali nekako imam osjećaj da ta osoba baš njih izbjegava u širokom luku  

[cathy]

Kako pomoci dijabeticaru koji se svjesno prejeda iz dana u dan i ugrozava u sve vecoj mjeri?


Razgovorom, zvanjem lijecnika, zvanjem roditelja?


Problem je djelomicno vezan uz poimanje hrane kao sredstva nad kojim se nema kontrole. Covjek mora jesti, ali kad pocne, ne zaustavlja se do te faze dok mu ne bude lose. Citao sam (opcenito) da je veliki dio takvih problema mentalne naravi. Medjutim, kad se radi o dijabeticaru, ne moram govoriti da je alarm visestruko upaljen.

To je vjerojatno poremećaj u prehrani ali ne znam kako se službeno prevodi na hrvatskom. Zovu ga "binge eating", stvarno je mentalni poremećaj.

Dijabetes ponekad pogoduje razvoju poremećenog odnosa prema hrani, upravo zato što se "puno toga vrti oko hrane", ograničavanjem unosa nastoji se postići dobra kontrola glikemija itd. Nametanje ograničenja može biti okidač za probleme u tom smjeru.

Postoji i manje trivijalna interpretacija poremećaja u hranjenju, otprilike bi se radilo o tezi da osoba prejedanjem ili odbijanjem hrane ili prejedanjem uz povraćanje nastoji riješiti neke još dublje konflikte i frustracije (dakle, nije problem samo u tome što imam dijabetes, ne mogu jesti kad i kako mi se spukne i to me frustrira, nego u tko-zna-kakvim dramama duboko u podsvjesnom dijelu psihe ili gdje već). U to ne bih ulazila, ne znam dovoljno.

U konkretnom slučaju, budući da i sam imaš dijabetes, mislim da možeš "pomoći" jednostavnim skretanjem pažnje na činjenicu da - teoretski - mi možemo jesti do mile volje pod uvjetom da svu hranu pokrijemo inzulinom. Na taj način se možda malo smanji taj pritisak u smislu ograničenja ("ne smijem! a baš mi se eto jede")... ali tko zna kamo će ga to dalje dovesti.

U svakom slučaju, mislim da bi koristio razgovor s kliničkim psihologom koji se bavi ljudima koji imaju dijabetes, možda da ga se uputi čisto radi razgovora o životu s dijabetesom i nošenju sa pritiscima koje ta dijagnoza ponekad nosi. Dakle, ne fokusirati se odmah na probleme s jelom.

Eto, moje 2 lipe.

[Davor]

Možda da ga odvedeš na Vuk Vrhovac, na onaj odjel gdje leži ekipa sa opakim dijabetičkim komplikacijama. Znam da sam si jednom davno dobro razmislio što želim, nakon što sam vidio tamnošnje rezidente.

Naravno, hoće li rezultat biti produktivan ili kontraproduktivan, ovisi o osobnosti svakog od nas. Meni je pomoglo

[cathy]

Ne ovisi samo o osobnosti, nego o tome radi li se o poremećaju prehrane vezanim za depresiju, ili čovjek jednostavno voli jesti a nesvjestan je što se može desiti zbog loše regulacije.

Ako je ono prvo, onda je stvaranje dodatnog pritiska pokazivanjem grozota svakako loše.