tema: Godišnjice - sjetite li se?

[cathy]

Jučer mi je bio "D-day". Ne dan D, nego moj "dijabetički rođendan", dan kada sam dijagnosticirana. Pa eto, mom dijabetesu punih je 26 godina.

Sjetila sam se tek jutros, nisam baš tip od datuma, al dobro. Sjećam se jasno tog dana, bila je subota, ja sam već dugo bila loše ali skrivala sam to od roditelja, pojma nemam zašto. Kao, umorna sam, pa sam prehlađena, pa mi se prehladio mjehur, pa sam dehidrirala jer sam umorna i prehlađena a i to s mjehurom... i sve tako. Četrnaestogodišnjakinje često misle da su pametne i da im starci više ne trebaju. "Pa neće me valjda mama i tata voditi doktoru..."
Tata je to jutro izgubio strpljenje, strpao me u auto i odvezao dežurnoj pedijatrici u najbliži dom zdravlja. Ona je odmah skužila sve, sjećam se njenog pogleda i pokušaja da nam kaže da... to nije tako strašno, sve će se to izbalansirati, bit će to sve puno bolje, ali idite u hitnu neka prvo izmjere šećer. Tamo su imali samo neki glomazni aparatić koji je bio strašno bučan, rezultat je bio 8.4. "Ma nisu ovi aparatići pouzdani" (i nisu, šećer mi je sigurno bio viši), ali idite ipak u bolnicu.
U međuvremenu sam popila sok jer sam, jasno, bila užasno žedna. U bolnici su poslali krv u laboratorij, GUK je bio 27. OK, tad sam negdje duboko u trbuhu osjetila da ono tješenje "sve će se to izbalansirati" nije značilo da ću ozdraviti, nego da ću dobiti inzulin i onda ću valjda biti bolje.

Da skratim, tako je nekako i bilo. Kad je inzulin počeo djelovati, kad su me rehidrirali uz tone i tone infuzija, kad mi se glukoza počela spuštati lagano, svijet mi je opet počeo nalikovati na lijepo mjesto. Pojavile su se boje (decembar u Sarajevu, zamislite krasotu od boja ), bolnička soba postala mi je "udobna", počela sam se "brinuti" za pacijentice u mojoj sobi (bila sam na odjelu za odrasle), počela sam jesti normalno, osjetila sam se ponovno snažnom i zdravom.

I danas sam snažna i zdrava.

[krcko]

Meni je D-day bio 25.3.2004. Sjecam ga se, naravno, ali sam morao pogledati datum

Zato se dobro sjecam pocetka terapije inzulinom na samom kraju 2008. Na doceku nove 2009. prvi put sam dozivio hipo zbog previse brzodjelujuceg. Obzderao sam se nekakve mesine i dao vecu dozu Novorapida, a onda sam isao van pucati petarde. Skuzio sam da nesto ne valja po treskavim rukama. Paljenje sibica mi nije bas islo

[ann]

hm, kako bi to zaboravila!
Moja je 15.10. , za sad sam "proslavila" samo jednu, ali mi je bila jako 
Još mi je friško, pa kad god se sjetim tog dana, plače mi se (pogotovo kad sam u pms-u).

To jutro prije posla sam otišla u jednu polikliniku u blizini posla izvaditi krv jer sam se loše osjećala, imala hrpu simptoma,pa ajde da provjerim  GUK.
Rekli su mi poslati nalaz mailom,pa sam tako stigla bezbrižno na posao, pila s kolegicama kavicu i dobila telefonski poziv od voditeljice laboratorija.Žena je bila jako zabrinuta i rekla mi:gospođo, ja vas lijepo molim neka vas netko istog trenutka odveze na Vuk Vrhovec, vaš GUK je 25 (natašte), vjerovatno imate dijabetes ( poslije tog dana nazvala me opet da provjeri jesam li otišla )
Nakon poziva ja sam , kolegice su me tješile , muž je došao po mene, odvezao me na V.V. gdje je počela nova era mog života....

Danas sam u pms-u i opet mi se 

 

[Eva]

DM mi je dijagnosticiran dva dana prije mog 12-tog rođendana (sve i da hoću, ne mogu zaboraviti godišnjicu  ).
Dakle, uskoro ću proslaviti 22. dijabetički roćkas (hm, sad je lako izračunati koliko imam godina  ).
Taj dan smo bili u posjeti prijateljičinoj mami u jednoj bolnici. Stalno sam išla piti vodu, bila sam užasno žedna.
Danima prije toga se nisam mogla dovoljno najesti, stalno sam bila gladna (to mi nije bilo jaaako čudno ).
Pošto mama i sestra imaju DM, nije bilo teško skužiti simptome. Došla sam doma, uzela maminu trakicu za urin i to je bilo to. Pažljivo sam ju pokazala mami (koja je skoro dobila infarkt), izmjerila mi je guk pomoću okularne trakice (još nije bilo aparatića) i tako je počelo moje druženje s DM. Od tada smo nerazdvojni  

[insekt9]

01.06.2000 sjetim se skoro pa svake godine a zena mi napravi kolac (sa sladilima naravno).

[ivan]

06.05.2010.
Tog dana sam otišao po treći put u roku 20 dana na pedijatru.  Prvi put zbog jako crvenog osipa na području pelene (valjda sam pišao "slatko"), dali su mi Plimikol kremu i poslali doma, drugi put tjedan-dva nakon prve posjete, opet zbog osipa i promjene raspoloženja - opet Plimicol, a za raspoloženje i stalni umor - to je normalno kod beba, treči put su nas opet slali doma, ali je sa mamom bila baka i nije se dala, izgubio sam gotovo 2 kg, sa 8 na 6, izgledao kao neishranjen, sa upalim očima - grozno, bez volje i osmjeha. Doktorica na pedijatriji (starija žena)se derala da si umišljamo. E da ste joj vidjeli facu kad joj je sestra na uho šapnula očitanje GUKA na aparatiću
Odmah je zvala šeficu. U našoj bolnici već godinama nisu imali djete sa šećerom, a još nikada tako malo, pa su se konzultirali sa profesorom Dumićem šta i kako dalje. Do ponedjeljka sam ležao na pedijatriji, nakon toga na KBC-u.
Užasno iskustvo, za mene, roditelje, obitelj.....
Danas je sve nekako ljepše, živim gotovo isto kao i sva ostala djeca, vrtić, prijatelji, zezam roditelje, inatim se, veselim...

[mallena]

I meni je skoro bio D day, mislim da to niko od nas bas nece lako zaboraviti ... 01.01. jutro nakon proslave Nove godine.... Naravno to sto nisam najbolje vidjela sam pripisala neprospavanoj noci, par dana prije toga pocele su mucnine, nisam mogla popiti Coca Colu (koju sam inace voljela), gubila sam odprilike pola kg dnevno na tezini (iako sam bila normalne tezine to me cinilo sretnom, mislila sam kako je super sto jedem normalno a ipak gubim na tezini....a koju djevojku od 23 godine i ne bi).... u naredna dva-tri dana simptomi su postali izrazajniji, pocela sam da pijem mnogo vode, da idem stalno u wc.... Posto niko u porodici nikada nije imao dijabetes, apsulutno nikome nije palo na pamet da nesto nije ok, za sve ovo smo nalazili izgovor (i mama i sestra ne vide dobro pa to je to, uvijek sam pila puno vode i sl)....
Odlazim kod tatinog prijatelja koji radi u Klinickom centru, da odemo do ocnog ljekara, medjutim cekajuci doktoricu da se pojavi on me odvede do labaratorije da uradimo nalaze (ni on nije sumnjao na dijabetes) i GUK je bio 24, ponovili su nalaz jer nisu vjerovali da mi je toliki secer, iz drugog pokusaja GUK je bio 23 ....
Sutra ujutru ponovo nalazi na taste i hitna hospitalizacija .... i dalje je vec prica duga 8 godina .....

[daisy2]

Mom sinu prije tri dana bila prva godisnjica. Dobro se sjecam kad sam dosla s posla zena koja ga cuva rekla mi je da je jako puno jeo ali i povracao. Tad je povratio tri puta, neprestano je pio vodu. Odmah smo otisli po uputnicu i u bolnicu. Rekli su mi da ima visok secer, nisu mi odmah rekli da ima dijabetes. imao je 28 secer. Poslije mi je dijabetolog, koji je na nasu srecu tu vecer bio u dezuri, rekao da ima dijabetes.
Tog osjecaja se dobro sjecam jer mi je i sad malo cudan. Nisam shvatala sta znaci imati dijabetes, samo sam pitala doktora "Gdje sam pogrijesila?" Rekao da mi je da je to genetska predispozicija i da bi se infekt tj.okidac kad tad pojavio. Meni taj odgovor nije bio dovoljan, i ja se jos uvijek pitam, i pitat cu se dok ne nađem neki odgovor. Uvijek imam neku novu pretpostavku, ioako sam svjesna da je to potpuno besmisleno pitati se. Dani su prolazili dok sam ja uvidjala borbu koja mi predstoji.
Nisam bila svjesna nimalo, nastavila sam raditi i mislila da ce biti OK. Nije bilo OK nikako, dijete je neprestano bilo gladno, inzulin se povecavao, ali evo i sad nakon godinu dana najgori su mi momenti hipoglikemije. 1.6, 2.4, to su vrijednosti koji mi tjeraju suze na oci. Najteze je sto u tom momentu nece ni sok, ni bombonu, samo vristi.i to je nesto najgore.
Mislim da ce biti lakse kad bude malo stariji i razumniji, kad mu barem budem mogla objasniti da ima dijabetes.

[Eva]

"Gdje sam pogrijesila?"

To se pitala i moja mama. Zapravo, više je to bilo samooptuživanje, jer je ona bila "odgovorna" za tu genetsku predispoziciju (mama ima DM, i sestra i ja smo ga "pokupile").
Vjerujem da ti se svakakva pitanja motaju po glavi, ali jedini pravi odgovor na citirano pitanje je - nigdje! U ovom slučaju, stvarno nisi mogla nigdje pogriješiti i njemu si najbolja mama na svijetu!

Mislim da ce biti lakse kad bude malo stariji i razumniji, kad mu barem budem mogla objasniti da ima dijabetes.

U to možeš biti 100% sigurna  
Sad je još premali, sva briga je na vama roditeljima i vjerujem da je teško i iscrpljujuće. Još malo, i on će postati pravi mali dečko koji će vam znati reći kako se osijeća, kad će znati zašto nešto mora pojesti i onda kad nije gladan…pa će biti još stariji i naučit će sam mjeriti šećer…pa si dati prvu injekciju…pa…pa…pa će se oženiti, a mama i tata će malo predahnuti  

[Dada]

17.07.2006. mjesec dana prije 35. rođendana.
pijenje ogromnih količina vode sam opravdavala nekadašnjim problemima s mjehurom (koji vjerojatno nikad nisu postojali), kao bolje mi je kad pijem vodu, ma bez ikakvog smisla, sve u tom stilu... osip, itd. tu i tamo bih otišla dr, mazali su me nekim kremama, niko nije zatražio da izvadim krv... i onda, uzmem nalaze, pogledam onako ovlaš i ugledam guk 16, zbunjeno se vratim do šaltera i pitam isto tako zbunjene tete šta one misle kud sad... i onda završim na dijabetologiji gdje mi dr ne da ni kući da odem po stvari, gotovo... no return. hba1c 13
paradoks: doma sam imala oca koji je bio na dijalizi od komplikacija dijabetesa i sudjelovala u njegovom liječenju dušom i srcem, kao sve znala o tome, a tamo... strašno - najteže mi je bilo shvatiti ono što sam doista znala - da nema povratka, izliječenja
još čuvam u mobitelu poruku koju mi je tu prvu noć u bolnici poslao muž koji je jedva uspavao našeg dvogodišnjeg sinčića koji je tražio mamu (još uvijek sam ga, sram me priznati, bila dojila, i on je sigurno bio ošamućen
ta mi je poruka bila nešto special, i neću je citirati, i ovo što sam napisala je bilo dovoljno patetično
idemo dalje...

[cathy]

još čuvam u mobitelu poruku koju mi je tu prvu noć u bolnici poslao muž koji je jedva uspavao našeg dvogodišnjeg sinčića koji je tražio mamu (još uvijek sam ga, sram me priznati, bila dojila, i on je sigurno bio ošamućen

Pa dobro je što si ga dojila, i ja sam svoje dijete dojila preko dvije godine i svi liječnici su mi rekli da je to super.

Usput, meni je dojenje spuštalo šećer, kasnije mi je trebalo više inzulina za pokriti jednake količine hrane.

[Maja]

I meni nije bila jasna ova izjava "sram me bilo"?! Ja sam dojila do 2 godine i 7 mjeseci.

[Gorki]

Ja se bas i ne volim sjetiti dana kada sam doznao da ima DM tip II i evo sad citajuci ovaj topic sjetih se odlaska kod okuliste da odredi dioptriju i kupim neke naocale jer sam nekako brzo izgubio dobar vid na daljinu i onako u razgovoru sa okulistom sam doznao da tako brzo gubljenje vida moze biti razlog dijabetis i sjecam se da su mi  na spomen te rijeci u tom momentu noge protrnule kao da sam znao da je to ustvari to  BIlo je vrijeme blagdana bozic, nova godina a ja sam otezao da odem u bolnicu i napokon provjerim to, valjda nisam imao hrabrosti da mi to neko od struke i otvoreno kaze. I onda nakon nekog vremena odem u bolnicu, izvade mi krv i u nasoj bolnici sami idete po nalaze krvi taj dan posljepodne i kada sam ih ja dobio u ruke i na izlasku iz bolnice procitao guk 15, a ni ostale stvari nisu bile za zanemariti poviseni holesterol itd... ma cinilo mi se da je pored svake stavke ponaosob bilo ono "h", sok i nevjerica, googlanje satima o DM-u, trazenje nekih alternativnih tipova lijecenja, nevjerovatnih izljecenja itd... gluposti. Ma ukratko jedna zestoka depresija koja je trajala nekih mjesec dana i onda ide onaj inat "ma neces me je...t", svaki dan trening po dva sata, takvim tempom sam za 5 mjeseci skinuo 25kg (sa 105 na 80) i danas bez ikakvih problema odrzavam tu tezinu kao i sve normalne vrijednosti u krvi 
Eh da jedino mi je mali bed sto vec trecu godinu nemam hrabrosti probati med koje moje pcelice proizvode, novopeceni pcelar pa odmah i seceras mos si mislit 

[Dada]

to što me "sram priznati" odnosilo se više na to da sam bila u ketoacidozi i da je dijete bilo ošamućeno od moga "otrovnog" mlijeka...

dakle, nisam bila na inzulinima kao vi, i nije mi dojenje moglo pomoći u tom smislu, nego samo naštetiti djetetu (tako su mi bar dr rekli, i ja vjerujem da je tako, jer je to moje ružno stanje neotkrivenog dijabetesa moralo trajati mjesecima)
slično kao kad si trudna a imaš neregulirane šećere (sad baljezgam, ali eto...)
a dijete sam, evo da priznanje izvedem do kraja, nastavila dojiti do treće godine... no, više simbolično, naravno, za uspavljivanje i liječenje od trauma tipa mama pao sam, i tome slično

[cathy]

Ma nije ti bilo otrovno mlijeko, ne brini. Dijete je popilo malo više acetoctene kiseline, nije to ništa strašno. Uostalom, u nedostatku glukoze, mozak iskorištava upravo tu tvar.

Edit: situacija u trudnoći bitno je drugačija, i tada visoki šećeri puno više škode bebi nego što bi joj teoretski moglo škoditi mlijeko majke u hiperglikemiji.