tema: Utjecaj ljubavnih problema i stresa na šećer

[Mirta]

Hm, iako sam jedan od najstarijih forumaša ovdj ne znam kako je neki krivi odgovor završio na ovoj temi, ili sam se možda, kako sam smotana, predstavila negdje drugdje.
Dakle, sada imam 42 godine, na inzulinu od 10-te godine, prošla sve i svašta, svkakve terapije, iglice, šprice i slično. Ne mogu baš reći da sam previše disciplinirana, ali srećom još uvijek se dobro držim. Od problema - visoki tlak koji riješavam tabletom Cilazila pa je na normali, neproliferativna retinopatija koja se na zadnjem pregedu jedva vidjela (doktorica Lončarek iz Rijeke), da, inače sam iz Rijeke. A trenutno me malo zeza Frozen Shoulder, ali pročitala sam da za neko vrijeme to prolazi.
Najveći problem u mojoj kontroli šećera je nesređen život uzrokovan ljubavnim katastrofama i lošim vezama. Sada sam upravo u jednoj takvoj i šećeri mi skaču ko ludi. Nikad mi nisu bili toliko visoki. Čim sam mirna i smirena budu mi ok. Ne znam koliki mi je sad HbA1C,ali zadnji je bio oko 6. No, kad je dragi blizu mene, obično mi se pogorša. Živci su mi u totalnoj banani, ali nisam sigurna je li to zbog šečera ili sranja koji mi moj partner radi.
 Zanima me imaju li drugi problema sa šećerom zbog loših veza i bezobzirnih partnera, pogotovo kad su tako osjetjivi kao i ja i kad im veza znači sve. Ali to bi pitanje možda ipak trebalo postaviti u novom postu.
Nemam djece i mislim da više za to ni nemam šanse.

[Ivana_Zd]

Pozdrav svima! Iz mog nicka da se zakljuciti da se zovem Ivana i iz Zadra sam. Dijabetes sam dobila pod borom 1999.godine na svoj 18.rođendan, a milenijsku noć dočekala u bolnici. Dakle dijabetes imam vec skoro 9 godina. Hba1c mi je uglavnom svih ovih godina u rasponu 6-8. Posljednji je bio mislim 6,8. Zavrsila sam predškolski odgoj, ali nazalost radim u financijama već godinama. Za ljubav ne pitajte! Pusa!

[Rita]

... Živci su mi u totalnoj banani, ali nisam sigurna je li to zbog šečera ili sranja koji mi moj partner radi.
 Zanima me imaju li drugi problema sa šećerom zbog loših veza i bezobzirnih partnera, pogotovo kad su tako osjetjivi kao i ja i kad im veza znači sve. Ali to bi pitanje možda ipak trebalo postaviti u novom postu.
Nemam djece i mislim da više za to ni nemam šanse.

imam sreću da sam u dugoj i stabilnoj vezi, pa mi ljubavni problemi rijetko dižu šećer. ali zato oduvijek imam "kratkak fitilj", pa mi moj stresni posao, a i neke skroz banalne situacije to itekako nadoknađuju. obično GUK držim na 4-8, ali mi ga posao nerijetko digne na 15, a iz šetnje s pesom, umjesto da se vratim skulirana, nakon susreta s neodgojenim vlasnicima pasa  šećer mi odleti do neba 

moje je iskustvo, dakle, da stres, bilo koje vrste i uzroka, itekako utječe na GUK (pretpostavljam da dolazi do pojačanog lučenja adrenalina, koji podiže GUK). obzirom da je takve skokove puno teže kontrolirati nego one uzrokovane hranom, na nagovor prijatelja - psihijatra, odlučila sam se na psihoterapiju.

možda to zvuči radikalno, jer kod nas je ta predrasuda oko odlaska psihijatru još uvijek prilično jaka - psihička se nestabilnost smatra znakom slabosti, a psihijatru idu samo "luđaci" i razmaženi hohštapleri. dapače, puno nam je lakše priznati da imamo neku organsku bolest, nego i najbanalniji psihološki/psihički poremećaj i radije bismo otišli specijalistu za venerične bolesti, nego psihijatru 

da ne duljim - prijatelj (koji inače ima privatnu ordinaciju u new yorku gdje odlazak psihijatru spada u osobnu higijenu  ), mi je preporučio  kombinaciju psihoterapije (dakle razgovora) i lijekova -antidepresiva. nisam depresivna osoba, pa me to malo iznenadilo, ali mi je objasnio da, laički rečeno, za razliku od anksiolitika (apaurin, praksiten i sl.) koji samo smanjuju simptome napetosti i stresa, antidepresivi "jačaju" živce.

uopće mi to nije bilo lako, bojim se tih lijekova o kojima sam se svašta naslušala, ali mi se čini da sam od dva zla morala izabrati ono manje. otišla sam jednoj dobroj psihijatrici i sad sam na laganoj terapiji već nekoliko mjeseci. puno mi je bolje, puno lakše kontroliram adrenalinske skokove, pa time i GUK.

[Mirta]

-cut-
uopće mi to nije bilo lako, bojim se tih lijekova o kojima sam se svašta naslušala, ali mi se čini da sam od dva zla morala izabrati ono manje. otišla sam jednoj dobroj psihijatrici i sad sam na laganoj terapiji već nekoliko mjeseci. puno mi je bolje, puno lakše kontroliram adrenalinske skokove, pa time i GUK.

Hvala ti Rita na savjetu, ali odlazak psihoterapeutu mi se ne čini kao trenutno moguće riješenje. Kao prvo preskupo mi je, kao drugo trenutno živim u Švedskoj, a cijene tamo su još luđe. Dok sam bila u Hr, živjela sam u Ri, a moj dragi u Zg. Naravno nije ni pomišljao da se skrasimo zajedno što bi me učinilo puno mirnijom, i naravno da tada nismo ni mogli otići možda na neke zajedničke seanse da riješimo svoje probleme, u neki centar za obiteljske probleme. Išla sam ja sama, a samo jednom je on uspio doći samnom. Ja sam ženi prije sve ispričala što mi je on napravio i zbog čega me je doveo do ruba ludila, ali kad se on pojavio pred njom uspio ju je tako šarmirati, a vjeruj mi, on to može, jer je jako naočit, super inteligentan i manipulatorski sposoban, tako da je na kraju ispalo da sam ja kriva za sve i da sam u toj vezi maltene ja govno koje tlači druge. Inače, ta žena nije psihoterapeut nego socijalni radnik, a i to dosta govori. Zapravo nema blage veze ni o čemu što sam joj ja pokušala reći. Jedini savjet je bio: zaboravite sve i idite dalje. Ha, ha, da zaboravim silne traume i poniženja koja mi je moj partner napravio, a onda me i dalje držao uz sebe pričajući kako me strašno voli i ne može bez mene. Ha, ha, ha, smijem se sama sebi koja sam ja budala ... Jedino je riješenje da ga pošaljem k vragu i sredim svoj život sama ... Ma da ne duljim, ovo nije pihoterapeutski forum.
A nadalje, kad god mi od stresa i živaca (uglavnom uzrkovanim njegovim ponašanjem) šećer skoči i na 20 i više, što nikad prije nije, on se pravi lud i kaže da nema nikakve veze sa time. Eto, to je njegova podrška meni ....

[tanjap]

Eto,cekam da moj dragi uhvati vremena (na edukaciji je u Italiji),pa posto mislim da je dosta strucan vezano za ove teme (spec.psihijatrije je) ocekujem da ce napisat koju pametnu jer voljan je pomoci svima koji imaju slicnih problema...

[Mirta]

Da, i još ću nešto ovdje podijeliti sa vama, jer šećeraši su kao moja obitelj, jedini oni me shvaćaju, i moji roditelji. Prilikom jedne takve grozne svađe, a grozne zaista jesu jer su mi živci u debelom, debelom k****, u afektu sam si šibnula dozu inzulina, jer mi je naravno opet bio visok, ali uopće nisam vidjela koju dozu. Samo sam navrtila onaj NovoPen sa Rapid inzulinom i šibnula si. To je bilo u Švedskoj. I naravno završila na hitnoj, na infuziji, glukozi i slično. Tamo su mi kad sam došla k sebi odmah poslali psihijatra da popriča samnom i da mi objasni kako se inzulinom može i ubiti. A onda su me poslali doma. Moj je dragi cijeli jedan dan bio dobar prema meni, a onda su opet počele klasične torture. Koje su to torture bolje da ne znate, predugo bi trajalo, ali u svakom slučaju, ja sam uvijek kriva za sve, po njegovoj priči ... a onda šećer i živci opet u PM, kad to čujem ....

[Dada]

Draga Mirta,
mislim da je ovo što si napisala o sebi i "svome dragome" hrabro i strašno - hrabro zato što očito hrabro analiziraš cijelu situaciju i u stanju si je objektivno sagledati - a strašno zato što u cijeloj priči nedostaje odgovor na logično pitanje: zašto si još s njim? Vjerojatno ćeš napisati da ga voliš, itd., ali to onda nije ljubav, nego ovisnost koja vodi sebeuništenju. Osobine koje trebaš graditi: samopoštovanje, osjećaj dostojanstva i ljubavi prema sebi, kako bi mogla sudjelovati u nekoj kvalitetnoj vezi, ali nikako ovakvoj.
Oprosti, uopće te ne poznajem, pa možda griješim, ali imala sam prijateljica koje su prošle slične traume, tako da mislim da sam snimila o čemu govoriš.
U sagledavanju svog vlastitog života koji je također bio uzburkan, dramatičan i svakakav (samo ne onakav kakvog sam ga željela), meni je osobno pomogla vjera... No, to je posebna priča.
Veliki pozdrav

[tanjap]

Zao mi je radi onog sto prozivljavas...Ne znam cijelu pricu stoga se ispricavam ako nesto krivo kazem..Volim ovaj forum bas radi tih savjeta koje mozemo jedno drugome dati, ne samo s medicinske strane vec i oko problema iz svakodnevnog zivota i situacija koje nam podizu secer..Ono sta bih ja uvijek savjetovala u takvim situacijama jest da ga pokusas jednostavno izbaciti iz svog zivota i nastaviti dalje sama. Znam da to nikada nije lako i da svaki prekid necega u zivotu je tezak,ali vjeruj da ljubav niti bilo koji pozitivan osjecaj prema njemu (ako ga nakon svega imas) nije dovoljan da trpis bilo kakav oblik torture. Iako si dijabeticar, nemas takve komplikacije da moras o nekome ovisiti, sposobna si da sama stvoris svoj neki zivot gdje ti nece nitko dizati secer i radi koga ces morati duplati doze. Vjeruj da nije nitko toga vrijedan ma kolika prilika on bio. U zivotu sve je prolazno, vjeruj i on. Njegovo ponasanje nije u redu. Partner treba u svemu biti drugoj polovici podrska, bez obzira bio ko dijabeticar  ili ne. Prava osoba nauci zivjeti s dijabeticarom, nauci o njegovoj bolesti, kako mu pomoci, da ga ne smije sekirati. Nazalost, bolesni ljudi (doista ih ima puno)misle da su manje vrijedni i da "moraju" kad su vec nasli nekoga trpiti torturu jer nece naci bolju priliku. To je sve stvar samopouzdanja..Ako je naisao jedan, doci ce i drugi koji ce te vise cijeniti i mozda voljeti bas radi toga sto si sladja nego ostale..Glavu gore i ne daj se nikome! Cuvaj svoje zivce i secer jer na kraju nastetit ces jedino sebi-komplikacijama..

[Maja]

Ja bih samo potpisala prethodne savjete o napuštanju takvog "partnera". Ti i tvoje zdravlje ste na prvom mjestu a ne bih javno iznosila mišljenje o osobama poput njega.
Ja sam prošla dvije veze a treća je završila brakom otkad imam dijabetes i nisam imala apsolutnu podršku od strane svakog partnera. Za jednog su moje hipo bile način izbjegavanja nekih stvari  (taj je brzo otišao iz mog života). I ja imam super kratak fitilj, stres mi podiže šećer a s tim se nosim kako znam i umijem.

[Mirta]

U sagledavanju svog vlastitog života koji je također bio uzburkan, dramatičan i svakakav (samo ne onakav kakvog sam ga željela), meni je osobno pomogla vjera... No, to je posebna priča.
Veliki pozdrav

Hvala i tebi na podršci i razumijevanju. Mislim, ne bi meni možda sve to bilo tako dramatično da nisam šećeraš, a ovako znam da mi svaka svađa i svaki visoki šećer neumitno dovode do komplikacija kojih se bojim, kao i svi dijabetičari.
Voljela bih da mi opišeš svoja iskustva, ako želiš na privatnu poruku, ako baš ne želiš to objavljivati javno.
Nekad dok nisam bila u ovako sjebanoj vezi, bila sam u sjebanim, ali nikad ovako, ali objašnjenje toga i zašto sam još s njim predugo bi trajalo, bila sam jako aktivna, bavila se raznim sportovima, radila svašta, no sada, sada sam izgubila volju za svime, patim od groznih depresija, neprestanog umora, i jako slabih živaca tako da me apsolutno sve odmah izbaci iz takta.

[Mirta]

-cut-
 To je sve stvar samopouzdanja..Ako je naisao jedan, doci ce i drugi koji ce te vise cijeniti i mozda voljeti bas radi toga sto si sladja nego ostale..Glavu gore i ne daj se nikome! Cuvaj svoje zivce i secer jer na kraju nastetit ces jedino sebi-komplikacijama..

Hvala ti ponovo na podršci, tek nedavno ovoga sam se sjetila, da se obratim na ovaj forum. Pokušavala sam prije na newsima, tipa romanse, ili kako li se to već zove, problemi u vezi i slično, ali tamo uvijek naiđeš na takvo mnoštvo budala pa ti se na kraju sve zgadi. Čast pojedincima, ali ti su u manjini. Ovdje znam da su ozbiljni ljudi i da svih muči isti problem, a to je šećer. Ja sam na inzulinu već 32 godine, i svatko tko je i kraće na takvom načinu života zna koliko je to iscrpljujuće i kolika je važna podrška okoline. Eto, i evo me sada ovdje i sad znam da sam konačno na pravom mjestu.
Što se tiče samopouzdanja znam da mi toga fali, a i šećer sigurno kumuje tome. Kao šećeraš osjećaš se posebno ranjivo. Iako, mnogi bi rekli da sam zmaj od žene, da mogu ono što i zdravi ne mogu, ali emocije i strahovi i dalje su tu. A užasno sam emotivna. 
Znam da bi najbolje bilo otići iz ove veze koja tako loše djeluje na mene, pokušala sam to jednom, ali to je priča za sebe, o tome bih mogla napisati roman. ... 

[tanjap]

  Svatko tko procita ove tvoje postove,savjetovat ce ti isto-IZLAZAK IZ TE VEZE POD HITNO....Jedino ti znas zasto si s njim,ako zelis pisi ili na private, ali jedino cu ti reci da bilo koji da je razlog,uvijek postoji rjesenje. Zene su opcenito ranjivije,emotivnije,bolesni ljudi pogotovo,dijabeticari takoder,ali i zdravim ljudima dodje zuta minuta,postanu depresivni,izgube volju za zivotom, najmanji problem ponekad se cini ogromnim. Primjera radi, ja sam isto cesto takva;decko ne dode 2 dana radi svojih dezurstava, ja bi odmah bacila 8mj veze i prekinula jer necu da me itko zeza i meni tada ne treba netko koga 2dana ne vidim, bez obzira sto smo oboje imali nekih obaveza i nismo se mogli vidjet. Slicne stvari su sastavni dio zivota i treba jacati zivce i postati usredotocen na bitno,a ne na gluposti tipa nije me nazvao. Naucila sam i trudim se,ma koliko bilo tesko,da ne trazim u svemu crno nesto;da ne trazim u tudim recenicama neko negativno drugo znacenje. To rade depresivni ljudi,a svi smo mi ponekad takvi. Kazem, ne znam o cemu se radi,mislim da opcenito popustis malo kocnice (ne mislim nikako da sii ti u ovoj ista kriva u ovoj vezi),ali trudi se da ne budes depresivna,pocni se baviti stvarima koje volis,kojima si se prije bavila. Zivot je prolazan, stvori si ga onakvim kakvim ti zelis..Glavu gore, naci cemo rjesenje!

[tanjap]

I da..vidjeh web u tvom profilu...Nisam znala da se bavis umjetnoscu i svaka cast na tome,stvarno si zena zmaj hehe..

[Dada]

Draga Mirta,
vjeruj mi, jednog dana ćeš se probuditi i nećeš moći shvatiti zašto si toliko vremena potrošila na nekog tko to nije zaslužio. Kad bi mu skinula tu auru nedodirljivosti koju si mu sama natakla, što bi ti ostalo? jednostavno ništa... Bio bi običan bezveznjak koji jedva zaslužuje nečiju pažnju, a kamoli tolika poniženja...
Što se mene tiče, imam 37 godina (danas mi je rođendan, eto a dijabetes sam dobila tek prije dvije godine, tip 1. Pola godine prije tog fatalnog odvoženja u bolnicu, bila sam na životnoj ispovjedi (katolkinja sam od rođenja, no, desetak godina nisam prakticirala vjeru), i činilo mi se da mi je sve u životu napokon posloženo, činilo mi se da sam zaštićena... Tim mi je teže padalo prihvaćanje bolesti... No, sad znam da je to bila kušnja koju sam uspješno prošla, shvatila i prihvatila... Svako jutro čitam Bibliju, i to mi daje svakodnevnu snagu, o drugim stvarima, kao što su duhovne vježbe npr. u sklopu molitvene zajednice, i druge promjene u mom životu, kao što je (napokon) upoznavanje same sebe ne bih, jer bi predugo trajalo, a i ne bih nikoga zamarala.
Inače, da pojasnim, ja sam prije toga svega desetak godina tražila duhovnost na raznim mjestima - bavila sam se raznim meditacijama, astrologijom, tarotom, čudesima ovakvim i onakvim, pročitala gomilu tzv. duhovne literature, i - gle, ništa... Uvijek sam se osjećala još praznije, tek sad sam sastavila sve svoje dijelove i, ponavljam, počela upoznavati samu sebe, i pojmila cjelinu svega toga, kao što je život...
Još jedna stavka koja mi je otežala taj prijelaz u bolest (koju više shvaćam kao režim života, stanje, a ne bolest) jeste činjenica da mi je otac prošle godine umro od svih mogućih posljedica vezanih za dijabetes... Otkazani bubrezi, krvožilni sustav uništen, ma sve što se može zamisliti. Ja sam bila uz njega i kad sam otkrila da imam dijabetes, nisam mogla vjerovati, to mi je zadnje na što bih pomislila... Mogu shvatiti zato da te je strah komplikacija, pogotovo zbog tako dugog dijabetičkog staža, ali ne boj se, pokušaj se smiriti, jer sve je popravljivo, zapamti, ako se na vrijeme otkrije...
Ja sam zbog oca svoju bolest shvatila i kao popravni koji radim umjesto njega - drukčije shvaćanje bolesti, sve ono što on nije učinio, a trebao je...
Još jednom, ne boj se, sve će biti u redu - a život bez oslonca, tj. Boga, jedan je čovjek opisao ovako: to je kao da se u jurećem vlaku umjesto za onu dršku pred sobom držiš za vlastitu kravatu...
Eto, nadam se da nisam bila previše dosadna, ali to je moje iskustvo u kratkim crtama...

[Rita]

Pozdrav, wili!

evo, dok ti se ne javi netko upućeniji u dijabetičarske birokratske zavrzlame, pokušat ću ti odgovoriti. koliko znam, ako nisi na inzulinu, nemaš pravo na aparatić i trakice preko hzzo-a, ali bi bilo dobro da ih, ukoliko si u mogućnosti, sam nabaviš.

prema onome što si napisao, čini mi se da GUK dobro kontroliraš dijetom, a ako tako nastaviš, velike su šanse da ćeš izbjeći komplikacije - a to je ono što nam je svima najvažnije. pročačkaj malo po ovom forumu, naći ćeš brdo korisnih informacija, koje se mogu svest na dva temeljna zakona - disciplina (oko prehrane i fizičke aktivnosti) i samokontrola (redovito mjerenje guk-a). nije uvijek lako, pogotovo kad prođe početni strah, pa ti se učini da se dijeta može malo i "podebljat", a da je fizička aktivnost naporna i dosadna i da se neće ništa dogodit ako ju preskočiš dan-dva-tri-četiri-pet... 

važno je da budeš svjestan da je u tvojem slučaju - dakle kod tipa2 strogo pridržavanje dijete izuzetno važno, važnije nego kod nas koji smo na inzulinu, pa kad zglajzamo u kolačima, možemo ih pokrit dodatnim jedinicama.

ovdje ti je link na Riječko dijabetičko društvo, bilo bi dobro da ih nazoveš, a još bolje da ih posjetiš. klikni na:

http://www.diabetes.hr/?ID=udruge&grad_id=37

eto,to su neke osnovne (polu)informacije, no sigurna sam da će ti se javit davor ili Tony, koji ti mogu bolje i konkretnije odgovorit.

sretno i pametno! 

p.s. obavještavam forumsko pučanstvo da sam dobila nalaz GAD antitjela, kojih sam sretni posjednik, čime je dilema tip1/tip2 i znanstveno razriješena. nije baš da me usrećilo, ali bar više nisam u krizi dijabetičkog identiteta